Pentti Linkola (1932 - )"Što učiniti kada se brod sa stotinu putnika iznenada nasuče, a ima samo jedan čamac za spašavanje? Kada je čamac za spašavanje pun, oni koji mrze život će se pokušati ukrcati na njega, čime će potopiti čamac. Oni koji vole i poštuju život će uzeti sjekire sa broda i odsjeći dodatne ruke koje se drže sa strane čamca." Kroz ovu izjavu Pentti Linkola izražava doktrinu koja je oštra, a ipak prihvaća život, doktrinu po kojoj je postao poznat - doktrinu koja teži za obnavljanjem i slavljenjem posebne ravnoteže koja oblikuje čitav svijet. U dobu koje izgrađuje zidove retorike i čelika kako bi zadržali gnjev prirode, on ih okrutno ruši. Ne zbog toga što je on lud ili što je u zabludi, kao što moderno društvo želi da vjerujete, nego zato što je on jedan od rijetkih koji zaista štite život. UvodPentti Linkola je rođen 8. prosinca 1932. u glavnom gradu Finske, Helsinkiju. Njegov otac je bio profesor botanike na Sveučilištu u Helsinkiju, kao i osnivač Udruženja Finske za očuvanje prirode. Pentti Linkola se zainteresirao za prirodu zbog svog učitelja biologije u srednjoj školi te je s velikom fascinacijom počeo pisati eseje o ekologiji i znanosti. Njegovo prvo objavljeno djelo je bilo o pticama u suradnji sa O. Hildenom nazvano Suuri Lintukirja (Velika knjiga o pticama, 1955.) Šesnaest godina kasnije je iznio svoje prvo pravo stajalište o ekologiji, u djelu Snovi o boljem svijetu. U ovom djelu se njegov prethodni optimizam o čovječanstvu raspao te je umjesto toga predložio da je potrebna potpuna promjena u načinu razmišljanja kako bi priroda i čovječanstvo moglo opstati u bilo kojem obliku. Otada se udaljio od društva kao netko tko je vjerovao da to društvo mora napustiti tričave i prolazne želje pojedinca. Tijekom mnogo godina je objavio nekoliko knjiga, održao mnogo govora i predavanja te nastavio sa svojim stilom života kojeg je smatrao ekološki održivim. Ostao je i dalje popularan u svojoj domovini Finskoj, dobio Eino Leino nagradu za dostignuća u književnosti. Njegovo posljednje djelo objavljeno je 2004. pod naslovom Može li život pobijediti? I pod kojim uvjetima?, a trenutno živi u ribarskoj mirovini. IdejeLjepota i struktura prirode Povezanost s prirodom je apsolutno neophodna u izgrađivanju svačijeg gledišta. U Linkolinim pisanjima postoji definitivno divljenje prema prirodi i strukturi koju ona manifestira. Očito je iz njegovih priča o putovanjima kroz ogromne šume, kao i o hladnim zimskim jutrima koja je provodio u ribolovu da on voli sve što tvori takvu fantastičnu silu. To nije plitko divljenje prirode kao što se inače vidi u političkom pokretu Zelenih, niti ono koje pokazuju obični ljudi. Njegova ljubav izvire iz velikog totaliteta kojeg svaki aspekt pomaže izgraditi, od onih oštrih i brutalnih, do onih prekrasnih i mirnih. Za Linkolu priroda nije nešto što se vidi kad pogledamo kroz prozor, ili neko mjesto u koje svi možemo otići kad idemo na godišnji odmor. Ona obuhvaća sve, čak i ako ljudi danas zatvaraju vrata i prozore kad ta priroda dođe do njihovih vrata. Linkola govori o ravnoteži koja postoji u prirodi, o uravnoteženosti koja je protežuća svemu, često na suptilne načine. Ova stabilnost djeluje kroz mnoge mehanizme koji osiguravaju da populacija ostane stabilna te je ona sposobna prilagoditi se okolnostima koje se mogu pojaviti. Mnoge vrste imaju samo-kontrolirajuće sustave rađanja potomaka koji ih spriječavaju da učestalo zapadaju u katastrofalne situacije i pate od gladi. Bolest se pojavljuje u mnogim okolnostima kako bi smanjila velike populacije, osiguravajući da ekosustav ostane uravnotežen. Ljudi su zasada uspjeli pobjeći ovim mjerama, kroz zdravstvene mjere, ograničene kontrole rasta populacija i modernu tehnologiju. Linkola misli da su posljedice neizbježne i da ako što prije obratimo pažnju, manje štete ćemo načiniti i sebi i sustavu u kojem živimo i u boljoj ćemo situaciji biti. Drugi faktor koji Linkola naglašava jest onaj o postojanju prirode iznad tipične moralnosti i dualnosti. Za razliku od tipičnih političara Zelenih koje možemo vidjeti kako apeliraju prvenstveno na osjećanja, Linkola voli i okrutnu i njegovateljsku stranu prirode. Nema nikakvoga zla kad mesožder lovi, niti u gladovanju i bolesti. Ovo su jednostavno prirodna događanja unutar sustava. Njihovo postojanje osigurava da sustav kao cjelina ostane stabilan kao što i osigurava kontinuitet samog života. On poziva da se unište stvorenja u svojoj domovini kojima je preko ljudi data prilika da se nekontrolirano razmnožavaju, čime su mnogo naštetili svom okruženju. Dok Zeleni i mnogi drugi ljudi vole mačke, Linkola želi da se one odstrane zbog broja životinja koje one ubiju, a da se ne ponašaju kao tipični grabežljivci. Ovakva logika je iznad one tipične ekološke koja djeluje iz jednostavnog sažaljenja radije nego iz holističke analize. Svi ovi činitelji su važni jer čovječanstvo kao vrsta, bez obzira koliko tvrdimo da je posebna, ostaje unutar ove strukture i ostaje pod njenim zakonima. Sva naša djelovanja povlače za sobom i posljedice te o njima treba misliti u kontekstu učinka koje imaju na cjelokupni sustav. Linkola kaže da je ovaj način mišljenja gotovo potpuno napušten u modernom vremenu. Ljudi sebe smatraju kao da su u odvojenom svijetu u kome mogu činiti što god požele, a da ne dođe do ozbiljnih posljedica. Pravi se razlika između društva i prirode, gdje se za prirodu smatra da postoji u nekoj dalekoj šumi, džungli, oceanu ili planini te se smatra da ona nema više nikakve veze s nama. Pa ipak ova struktura pruža samu osnovu života od koje smo nastali te je naša vrsta neizbježno povezana s kontinuiranim preživljavanjem te strukture. Linkola traži da ponovno usmjerimo naše gledište do onoga što prihvaća sustav kao cjelinu. Mi postojimo u ovoj stvarnosti i bez realistične perspektive te strukture, koja je stvorila tu stvarnost, ćemo zasigurno nestati. Problemi modernog društvaLinkola je tijekom desetljeća proučavanja promatrao mnoge osobite mane u strukturi modernog društva. Moderni borci za okoliš će obično djelovati u nekom specifičnom polju, poput prava za životinje, globalnog zatopljenja ili nešto drugo. Ipak, neki, uključujući i Linkolu, ukazuju na dublji problem koji postoji u načinu mišljenja modernog čovjeka. Kao posljedicu rasta humanizma na početku Prosvjetiteljstva, na svaki ljudski život se počelo gledati kao na nešto sveto što se pod svaku cijenu mora očuvati. Bilijuni ljudi preplavljuju planet i troše sve što mogu, a da ipak malo doprinose društvu. Apstrakcije koje nemaju nikakve osnove u svijetu izvan naših umova poput "slobode" i "napretka" pružaju konačni temelj društva, služeći kao opravdanje za gotovo neograničeno razmnožavanje i neobuzdano uništavanje. Tisuće vrsta su nestale, betonske pustinje se prostiru širom Zemlje, a ipak ljudi maštaju da će prebacivanje na "zelene" proizvode riješiti sve naše probleme oko okoliša. Linkola predstavlja oštro, ali i veoma relano postojanje koje neće povlađivati našem poricanju da ga priznamo. Prenaseljavanje i vrijednost ljudskog života Danas imamo oko 7 milijardi ljudi na planeti. Ova brojka će se do 2050. popeti na 9 milijardi. Ovo je sjajna stvar za mnoge ljude u modernom dobu, jer oni misle da što više ljudi ima, više ljudi uživa u životu i dobro se provodi. Neki čak i predlažu da ćemo s većim brojem populacije stvoriti bolje stvari nego ikad prije, bolje knjige, tehnologiju, glazbu, čak i ideje. Ako ima više ljudi oko nas, to mora značiti da možemo učiniti više i bolje nego ikad prije, zar ne? Linkola je jedan od rijetkih u modernom vremenu koji izravno napada ovakav način mišljenja, naglasak na kvantitetu i ideju o inherentnoj vrijednosti ljudskog života. Za razliku od utilitarnog pogleda modernog društva, on tvrdi da ljudi nemaju neku posebnu suštinsku vrijednost koju se mora zaštititi. Smatram da je gotovo nezamislivo da inteligentni pojedinac može, usprkos svim dokazima, vjerovati u čovjeka i većinu, i nastaviti udarati glavom od zid. Kako on ne može priznati, čak i u ovoj situaciji, da je čovjek jedino sposoban - kada to priroda više ne može učiniti, kada disciplina, zabrane, prisiljavanja i potlačenost koju ispoljava neki drugi razumni čovjek i koja ga sprječava da uživa u svojim destruktivnim željama, da počini samoubojstvo? Kako on opravdava demokraciju? Zar još uvijek ne vidi da će on, osim ako čovjek, Zapadna kultura ne kleknu veoma duboko i postanu skromni, zasigurno opustošiti i opljačkati planet do kosti, bez obzira koliko mijenjao jedne kemikalije u druge i koliko mijenjao svoje metode proizvodnje energije? Kako on ne može uvidjeti da ako ustrajemo u pravilu čovjekove nadmoći nad prirodom i očuvamo vrijednost koju ljudski život ima u Zapadnim nacijama, onda ostaje samo crna rupa izumiranja? Kako itko može tako mahnito razmišljati da ljudski život ima istu vrijednost i čovječanstvo istu moralnost, bez obzira na brojeve? Meni je jasno da kada se god rodi novo dijete, vrijednost svakog čovjeka na svijetu malo opadne. Meni je očigledno da je moralnost eksplozije populacije potpuno različita od čovjeka kada je bio rijetko, plemenito biće u početku. (Linkola, 2004.) (Linkola, 2004) On se pita zašto zapravo stavljamo naglasak na svaki ljudski život, osobito u one koji ne doprinose ništa, a opet djeluju kao najveći teret na društvo. Mi živimo u ogromnoj strukturi koja stalno izbacuje nove koncepte i ideje, polako oblikujući i nagrađujućui one koji rastu i prilagođavaju se toj strukturi, dok ta struktura odbacuje one koji imaju mane. Pojedine životinje koje su slabe ili defektne se obično prvo ulove. Ipak su ljudi u ovom dobu pokušali ukloniti osnovni mehanizam unutar strukture, živeći u sigurnosti svojih gradova i očuvavajući svaki život bez obzira na trošak. U ovom nastojanju za očuvanjem života, prirodna borba za razvojem je zanemarena jer se brinemo o manama i povlačimo za sobom one izvrsne. Ideje o jednakosti su u konačnici dovele do žrtvovanja ljudske kvalitete za kvantitetu, jer društva moraju djelovati prema najnižem obliku zajedničkog ponašanja. Linkola prvo tvrdi da ne može biti budućnosti za ljude unutar trenutnih populacijskih okvira. Naši ekosustavi imaju ograničene resurse i mogu se obnavljati samo u određenoj mjeri. Svaki put kada se naša populacija poveća, mi smo obvezni hraniti, obući, udomiti i pružiti dobar život toj dodatnoj osobi. Moderna društva idu iznad osnovne razine potrošnje, kupujući svakakve proizvode kako bi otjerali dosadu svojih od 9 do 5 života. Naša društva su izgrađena na idejama koje nam ne pružaju pravi smisao u našim životima, pa želimo ispuniti prazninu svakakvim oblicima zabave i proizvoda. Naša potrošnja, koja je dodatno ojačana kroz nerealistične ideje poput slobode, nam pomaže da ne gledamo na naše nezanimljive živote koji nam ne pružaju ispunjenje u bilo kojem značajnom smislu. S ogromnim brojem ljudi koji žive prema ovakvim vjerovanjima, milijuni proizvoda su stvoreni da zadovolje sve, a opet se resursi troše i odvajaju od zemlje u astronomskim postotcima. Okoliš se prvo razori zbog svojih resursa, pa se poploči kako bi se napravilo mjesta za vječno rastuće gradove i predgrađa. S više ljudi dolazi se do potrebe za izgradnjom još stambenih objekata i za povećanjem proizvodnje kako bi se kompenzirala ova visoka potražnja. Ako bi većina ljudi ozbiljno promotrila svoj grad u posljednjih 15-20 godina, ova proširenja bi bila veoma očita. Nadalje, ako bi netko pogledao unatrag 100 godina, suprotstavljanje ova dva okoliša postaje još očiglednija. Ono što su nekad bile sve šume, danas su posječene jer je došlo do povećanja populacije. Bivši gradovi su se proširili u unutar i izvana, dok se njihovi rubovi ne dodirnu pa u potpunosti ne prekriju prirodne površine. Linkola se sjeća svojih iskustava u svojoj domovini Finskoj, nestanku života u divljini kojeg je promatrao tijekom mnogo godina svojih proučavanja, neobuzdanog uništavanja prirode, i ono što je možda najgore, potpune pasivnosti koju ljudi pokazuju prema svemu tome. On se još i dalje pita, u čemu je svrha u povećanju populacije do maksimuma? Koju stvarnu korist dobivamo od osiguravanja preživljavanja ama baš svake osobe? Kome nedostaju svi oni što su umrli u Drugom svjetskom ratu? Kome nedostaju dvadeset milijuna pogubljenih osoba u vrijeme Staljina? Kome nedostaju Hitlerovih šest milijuna Židova? Izrael je prenatrpan ljudima; u Maloj Aziji prevelika populacija stvara borbe za svaki kvadratni metar zemlje. Gradovi u čitavom svijetu su već odavno obnovljeni i prenatrpani ljudima, njihove crkve i spomenici su obnovljeni kako bi kisele kiše imale što nagrizati. Kome nedostaje neiskorišteni prokreacijski potencijal onih koji su umrli u Drugom svjetskom ratu? Da li svijetu trenutno nedostaje 100 milijuna ljudi? Da li nedostaje knjiga, pjesama, filmova, porculanskih vaza, pasa, cvijeća? Zar jedna milijarda utjelovljenja materinske ljubavi i jedna milijarda srebrnokosih baka nisu dovoljne? Dok ovakve izjave mogu naljutiti mnoge, njegova kritika je usmjerena na kontinuaciju samog života. Inzistirajući da se svaka osoba mora spasiti bez obzira na sav kontekst, mi stavljamo naglasak na kvantitetu života. Ipak, takav smjer nagoni zajednice da se udalje od velikih stvari i da se pouzdaju u brojeve. Linkola vjeruje da nam ne treba 6 ili 7 milijardi ljudi da nađemo smisao u našim životima i da stvorimo dobru zajednicu. Umjesto toga se moramo udaljiti od spašavanja pojedinih života kako bismo imali pogled na stvari koji obuhvaća čitavu ekostrukturu. Napredak Kamo ide naše društvo? Kada je bio naš početak i kada će biti naš kraj? O ovim pitanjima se razmatralo stoljećima, a ipak nijedan odgovor nije sličan teorijama do kojih se došlo u modernom vremenu. Prema tim teorijama, postoji linearna ljestvica društvene kvalitete koja se kreće od vremena prije nas do vremena poslije nas. Prija nas su bili ljudi koji su živjeli u blatnim staništima čiji je životni vijek bio samo 30 godina, ljudi koji su vjerovali u praznovjerne gluposti i koji su se jedva prali. Danas je naš životni vijek oko 70 godina, imamo zabavu koja zahtijeva vrlo malo mentalne ili tjelesne snage, ne moramo se brinuti o strašnim grabežljivcima i ledenim zimama. Naši gradovi su primjeri tehnologije, duljine života, nedostatka borbe i nevolja i odstranjivanja kulturnih praksi koje se smatraju neciviliziranim. Ipak nas Linkola izaziva da razmislimo da li je ovo pravo mjerilo značenja u našim životima. Jesmo li sretni s našim poslovima među neboderima hladnog metala i trendy Ipodova, Britney Spears i Green Day? Ili nešto nedostaje, nešto što nam "sloboda", "napredak", i "razvoj" modernog društva nikad zaista ne mogu pružiti? Najcentralnija i najiracionalnija vjera među ljudima je ona koja se temelji na tehnološkom i ekonomskom razvoju. Njeni svećenici sve do smrti vjeruju da materijalna bogatstva donose uživanje i sreću - i pored svih dokaza u povijesti koji nam govore kako ovo materijalno blagostanje donosi samo očaj. Ovi svećenici vjeruju u tehnologiju i kad se guše u svojim gas maskama. (Linkola) Danas većina ljudi radi više sati nego gotovo i u jednom dosadašnjem periodu u povijesti, obično 40 ili više sati tjedno. Ovi poslovi uglavnom podrazumijevaju repetitivne i često dosadne aktivnosti, bilo da se radi o vođenju računa, stavljaju poluge A u rupu B, ili uvjeravanja neke bezlične osobe koju nikad prije niste vidjeli da kupi vaš sjajni novi rubljoper. Ako bi netko danas pitao radnu snagu o tome, oni bi sigurno odgovorili da bi radije radili nešto drugo sa svojim vremenom - provođenje vremena sa svojim obiteljima ili rad na nečemu što ih zapravo zanima, možda čak i stvarajući nešto što je vrijedno. A ipak nas je "napredak" doveo u doba gdje su sve ove stvari sporedne, pa smo umjesto toga zaglavili radeći stvari koje nam nisu zanimljive. Čak i u naše slobodno vrijeme se čini da je većina pojedinaca zadovoljna samo sjediti i ne raditi ništa što bi ih ispunjavalo, oni samo sjede i gledaju televiziju, ili subotom idu u noćni klub kako bi se napili. Ljudi kažu da je to zabavno jer svatko to radi. Ali hoćemo li pogledati unatrag 20 godina i poželjeti da imamo još samo jednu Coronu, još jednu epizodu Prijatelja ili još jednu noć među neonskim svjetlima i treštećim basom? Ili ćemo se možda sjećati drugih stvari: obitelji, stvaranja i mišljenja - djelovanja koja odgovaraju našem temeljnom sustavu vjerovanja, koji je samo odraz veće strukture. Linkola odbacuje ideju napretka, i umjesto toga predlaže da su smisao i ispunjenje koje možemo naći u životu postojali vijekovima. Ako netko pročita prastare Vedske spise, Eddu sjeverne Europe ili Ku'ran, naći će određeni smisao koji postoji iznad prolazećih trendova. Ljudi nisu vjerovali da će život ponuditi više smisla u budućnosti nego u prošlosti samo zbog protoka vremena. Oni su uvijek mogli naći svoj smjer i značenje tako da su gledali u sustav u kojemu su postojali. Industrijalizacija i tehnologija Već smo nekoliko stotina godina bili sposobni da se razmnožavamo brže nego ikad prije. Naša tehnologija se razvijala astronomskom brzinom, čime se omogućio porast u proizvodnji i izvozu. Došlo je do stvaranja prvih tvornica, metode prijevoza su se dramatično promijenile, i masovna proizvodnja je postala uobičajena. Linkola tvrdi da je ova drastična promjena i opasna i nepotrebna, i da većinu tih promjena treba ukloniti. Mnogi bi se šokirali kad bi čuli takvu izjavu. Mnoga od naših zdravstvenih rješenja bi nestala, kao i mnoge metode prijevoza i zabave poput televizije i filmova. Ipak Linkola misli da ništa od toga ne predstavlja istinsku nužnost kao i da korištenje tih stvari proizvodi nezdravo razmišljanje koje potkopava našu sposobnost da spoznajemo stvarnost. Temeljna opravdanost tehnologije je da olakšava život. Olakšava i olakšava, sve više sa svakim izumom. Lako, lakše, najlakše. U stvarnosti je čovjek bio neovisno biće na svijetu još od kamenog doba, čovjek čiji je život bio neprirodno lak. Otada su ljudski problemi bili povezani sa olakšanjem života, pa je došlo do beznačajnosti, nepovezanosti i frustracije. (Linkola - Može li život pobijediti? I pod kojim uvjetima?, 2004.) S porastom industrije i tehnologije, omogućeno nam je da živimo s mnogo manje truda i nevolja nego ikad prije. Zima ne može više tako lako doći do naših udobnih domova, ne moramo se više brinuti o pribavljanju hrane, nema više grabežljivaca, nikakvih značajnijih prijetnji i bolesti, nema borbe. Međutim, ove su sile oblikovale naše pretke i pomogle su im da ih poboljšaju i pruže bolje razumijevanje prirode i stvarnosti. U borbi za preživljavanje prirodnih nepogoda i u lovu su mogli vidjeti sebe unutar veće strukture. Nema "zla" u zimi, gladi ili smrti kako mnogi ljudi misle danas. Trebalo bi se truditi da se ovo iskoristi za borbu unutar i izvan nas samih kako bi se našao smisao u postojanju i rastu. Linkola vjeruje da su nas tehnologija i industrijalizacija udaljila od ovih sila. Zbog naših jednostavnih, ali često i dosadnih života, ljudi označavaju sve što donosi zadovoljstvo kao "dobro", a sve što donosi bol je "zlo", pa traže da potvrde ovo prvo i unište ovo drugo. Linkola vjeruje da je lakoća življenja koju su nam omogućile industrijalizacija i tehnologija samo pogoduje rastu ovoga zbunjenog i nerealističnog gledišta na svijet. Linkola također napada industrijalizaciju i tehnologiju zbog uništavanja okoliša i kaže da se ovo ne može nastaviti bez katastrofalnih posljedica i za nas i za planet. On često govori o šumama u svojoj rodnoj Finskoj, o industriji koja je nesumnjivo promijenila nagore okoliš Finske. Finska, u kojoj je ekonomija šuma najveća ekološka katastrofa poslijeratne Europe, drži rekord u tim statistikama (o količini stabala u preostalim šumama). Nakon krčenja šuma koja su se dogodila prije nekoliko stoljeća, ništa se sličnih razmjera nije dogodilo na ovom kontinentu. Preko 200 000 km2 šumskih površina su se pretvorili u pustinje ili u najboljem slučaju, žbunjevite prerije. Količina drveta u zrelim šumama južno od Laplanda je 400-500 m2 po hektru. Prije nekoliko godina su rezerve drva bile 90 m2 po hektru kako kaže procjena Instituta za istraživanja šuma, ali je postalo očigledno da postoji praznina od 10-20% u tim statistikama. Prava količina drveta je negdje oko 50 do 70 kubika po hektru nakon masivnog krčenja proteklih godina. To je cijelih 10% od količine prirodnih šuma. Uništavaju se šume koje su dom tisućama vrsta i koje su ključni element ekosustava. Ovo uništavanje postaje sve očitije u industrijskom svijetu. Krajolici koji su nekad vrvjeli zelenilom i životom su tužne prazne površine. Šume i močvare koje su nekad služile kao spužve za obilne kiše su popločane, tako da poplave postaju uobičajene u obližnjim gradovima. Tvrtke za sječu drveća često tvrde da će ponovno opet zasaditi sva stabla koja posijeku ili da su njihove aktivnosti izuzetno obnovljive, a ipak je potrebno mnogo godina da ta zasađena stabla opet postanu snažna kao ona u nekadašnjim šumama. Linkola misli da je ovakvim ljudima dolar jedini ideal, pa će njihove motivacije uvijek ići u tom smjeru, a nikad prema onom holističkom i obnovljivom. Mnogi bi danas rekli da se naša industrija i tehnologija mijenjaju i da se bolje skrbe za okoliš. Pogledajte na veliki trud koji se ulaže u ublažavanje globalnog zatopljenja, korištenje zelenih proizvoda i sličnih tehnologija! Međutim, ništa od ovoga se ne suočava sa središtem problema; oni samo djeluju oko nekih posljedica koje se vidljivo izražavaju u našoj blizini. Linkola napada tipični "zeleni" mentalitet koji tvrdi da trebamo promijeniti ono što kupujemo, umjesto da promijenimo razloge zašto i kako nešto kupujemo. Različita djelovanja se manifestiraju tijekom vremena, ali su ipak posljedica istog načina razmišljanja. Jednostavna promjena onog što kupujemo ili proizvodimo neće promijeniti razloge zašto smo uopće to proizveli i koristili. Demokracija Linkola je vrlo jasan o onome što misli o demokraciji. To je po njegovom mišljenju najgori sustav vladavine koji je ikad stvoren. Taj sustav stavlja povjerenje na većinu koja odlučuje što je najbolje za njih i izabire one koji pružaju "kruha i igara" radije nego da ponude prava rješenja. "Fundamentalni katastrofalni detalj je osnovati politički sustav temeljen na željama. Društvo i život su organizirani na temelju onoga što pojedinac želi, a ne na onome što je dobro za njega...Isto kao što jedan od 100 000 ima talent da postane inženjer ili akrobat, tako su i samo rijetki sposobni rješavati probleme nacije i čovječanstva. Samo rijetki ljudi mogu uočiti povezanosti između stvari u sklopu veće slike i otkriti bitna pitanja: što je uzrokovalo svaku činjenicu i koje su posljedice. U ovome vremenu i dijelu svijeta bezglavo jurimo za demokracijom i parlamentarnim sustavom, iako su ovo najbezumniji i najočajniji eksperimenti u povijesti čovječanstva....U demokratskim zemljama je najviše došlo do uništavanja okoliša i broj ekoloških katastrofa je najveći...Naša jedina nada leži u snažnim centralnim vladama i nekompromisnoj kontroli građanina pojedinca." Demokracija, tvrdi Linkola, je usmjerena prema željama pojedinca. Ljudi bi željeli niže poreze ili viši budžet jer mogu odmah vidjeti "dobre strane". Oni imaju više novca za potrošiti, pa je ovo dobro za njih. Oni glasaju za one koji im ovo omogućavaju. Usprkos različitim političkim mišljenjima koji postoje, osobita politička kultura koja se proteže u svim zapadnim društvima (a sve više i u drugim zemljama) je ona koja predstavlja slobodu pojedinca, zadovoljstvo i sreću. Mi imamo tipične lijeve i desne stranke, ali su one samo dvije strane istog novčića. Svi su usmjereni prema ideji želja, koja se fundamentalno suprotstavlja dugoročnom postojanju i nas i okoliša. Linkola tvrdi da demokracija ne dozvoljava da se izaberu pojedinci i stranke koji bi potkopali ovakav utjecaj, da se izaberu ljudi koji bi čak postigli značajnu promjenu. Većina ljudi će izabrati nekoga tko tvrdi da će "smanjiti zagađenje" ili povećati broj "ekološko prihvatljivih automobila". Ali nitko neće izabrati pojedinca koji će nasilno prekinuti, ozlijediti i uvrijediti tako da poduzme drastične korake koje Linkola i još neki predlažu. Pod vladavinom takve osobe, građani ne bi mogli tek tako graditi što god i gdje god požele, ne bi mogli kupiti svakakve zabavne proizvode, i ne bi se smjeli razmnožavati koliko bi god oni to htjeli. Demokracija i "sloboda" koju ona pruža omogućavaju svakome da radi što god hoće, osim ako ne povrijede trenutne društvene tabue. Ljudima se dozvoljava da čine ono što žele i, bez pravog vođe koji bi ih vodio, oni se odluče za ono što je neposredno ispred njih i što donosi trenutnu utjehu. Političari, kako bi bili izabrani, moraju podilaziti željama ljudi, koliko god one bile pogrešno usmjerene. Oni moraju obećati da će svakoga učiniti sretnim, ne smiju nikoga uvrijediti i moraju pružiti brza rješenja za ono što muči ljude (zelene automobile protiv globalnog zatopljenja, povišene zatvorske kazne za zločince, kontrolu oružja zbog pucnjava u školama). Međutim, Linkola kaže da ništa od ovoga ne djeluje kako bi riješilo veći problem. Za Linkolu su vođe rijetki ljudi koji imaju sposobnost da upravljaju zajednicom, stvaraju kulturni konsenzus i navode ostale na djelovanje. Oni često moraju donositi teške odluke koji će neke povrijediti ili onemogućiti nekoga da radi ono što želi. Oni ne bi dozvolili da netko izgradi MacDonalds na šumskom području jer za to ne postoji prava potreba, a toliko toga bi uništila. Ljudima se ne bi dozvolilo da se razmnožavaju koliko hoće, ali ovo će omogućiti da zajednica razumno djeluje i prema sebi i prema okolišu od kojeg ovisi. Ako bi itko iznio ove ideje u demokratskom sustavu, nazvali bi ih fašistima ili luđacima, i onda bi brzo postali politički i društveni izopćenici. Za Linkolu su ove odluke, usprkos njihovom ograničavanju sloboda, nešto što je potrebno za nastavak života. Demokracija, međutim, ovo nikad neće prihvatiti.
RješenjaLinkola zagovara masivnu promjenu smjera modernog društva, promjenu koja uključuje ograničavanje sloboda, smanjenje u rastu i tehnologiji, zamjenjivanje demokracije s jakom vladavinom i ogromno smanjenje populacije. On želi spriječiti ljude da imaju više od jednog djeteta dugi period vremena, dok ne ostane samo djelić sadašnje populacije na planetu. Od predlaže odbacivanje velikog dijela moderne tehnologije i industrije. Nadalje, on također tvrdi da nam je potrebno snažno vodstvo u obliku diktatora, koje ne pravi kompromise zbog želja pojedinca. Mnogi se ovome protive i kažu da ne moramo ići toliko daleko, da će umjerene metode poput zelenih proizvoda i drugih izvora energije riješiti problem. Ali zbog svog dugogodišnjeg ribarskog i biološkog iskustva, Linkola je vidio mnogo toga što ga je navelo do ovakvih zaključaka. Eugenizam i depopulacija Temelj platforme minimalne populacije je ograničavanje slobode rađanja, nerazumnog oblika slobode pojedinca...Rađanje je temeljeno na dozvoli i količina rađanja po ženi je prosječno jedno dijete za toliko genracija koje su došle do održive populacije. Mora se voditi računa o kvaliteti populacije u svim okolnostima. Dozvole se neće dati genetički i okolišno-nerazumnim osobama, dok će prvoklasne obitelji imati više dozvola. Za Linkolu, masivni, nikad dosad zabilježeni porast populacije u zadnjih nekoliko stoljeća je postao najveća prijetnja samom životu u današnjem vremenu. "Najgore za život je previše života." On tvrdi da bismo drastično trebali smanjiti našu populaciju i poduzeti korake kako bismo omogućili da se pruži prioritet najboljima od naše populacije. Rješenje dopire do srži naše trenutne civilizacije te će nesumnjivo naići na mnoga protivljenja. Koncepti jednakosti i slobode su usađeni u naša vjerovanja, a ovaj prijedlog ih napada. Ipak, u Linkolinom prijedlogu nema ništa drugo nego logike i dubokog shvaćanja stvrnosti. Svaka dodatna osoba na planetu troši resurse, koji su ograničeni. Planet se može obnavljati samo u određenoj razini, a prema Linkolinoj analizi, mi smo uvelike prekoračili tu razinu. Nadalje, nema stvarne koristi od imanja najvišeg mogućeg broja ljudi. On predlaže da naš depopulacijski program treba djelovati tako da dozvoli jedno dijete po obitelji dok se ne dostigne odgovarajuća populacija. U ovom trenutku bi povećali populaciju sa dva djeteta po obitelji kako bismo održali populaciju na stabilnoj razini. Ova odgovarajuća globalna populacija bi bila manja od pola milijarde, što je veliki broj za stvorenja koja zahtijevaju mnogo resursa, kao što smo mi, i daleko iznad globalne ljudske populacije kakva je bila većim dijelom svoje povijesti. S ovim brojem bi bilo dovoljno resursa za njihovo postojanje i čak nerazumne ekološke prakse ne bi bile toliko jake da unište naš okoliš, kao što to radimo danas. Ljudi bi uvijek mogli imati pobačaje besplatno, a i kontracepcijska sredstva bi isto bila besplatna. Tabui o takvim stvarima ne bi bili toliko veliki kao što su danas. Nadalje, Linkola se zalaže da se najviše razmnožavaju oni najbolji među nama. Oni koji izražavaju najbolje osobine se potiču na razmnožavanje, dok se ne potiču oni manje kvalitete. Ovakvi mehanizmi su oduvijek postojali u strukturi same prirode, oni koji se prilagode, prežive i razviju su nagrađeni. Međutim, ovakvi mehanizmi kod čovjeka su bili ponešto ograničeni, a reakcija prirode na negativna ponašanja je često bila spora u odnosu na tijek naše civilizacije.
Veliki broj vrsta ima samo-kontrolirajući mehanizam razmnožavanja koji ih spriječava da neprestano zapadaju u krizne situacije i da pate od gladi. U slučaju čovjeka međutim, takvi mehanizmi - ako se uopće i nađu - su samo slabi i nedjelotvorni: na primjer, ubijanje novorođenčasi na maloj razini u nekim primitivnim kulturama. Kroz svoj evolucijski razvoj, ljudi su se odupirali i udaljili od koncept gladi. Čovjek se ekstravagantno brzo razmnožava. Ljudi proizvode veliki broj potomaka u svakakvim uvjetima. Ljudi se uvelike razmnožavaju u vrijeme mira, a posebno u vrijeme poslije rata. Linkola želi ponovno uvesti prirodne mehanizme kojih smo se riješili. Eugenizam bi se pobrinuo da nam se ovi mehanizmi vrate. MI svi živimo unutar stvarnosti i preživjet ćemo jedino ako prihvatimo, potvrdimo i nastavimo ovo postojanje. Smanjenje industrije i tehnologije Možda je ovo njegova najbolja izjava o industriji i tehnologiji: Sve što smo razvili u zadnjih 100 godina treba biti uništeno. Dok se ovo čini zaista ekstremnim, Linkola vjeruje da većina izuma modernog doba ima negativan utjecaj na okoliš, pa i na nas same. Ovo se odnosi na njegove izjave o "lakoći življenja", ideji da su nam tehnologija i industrija omogućili lakoću postojanja. On misli da uništavamo mnogo, ne samo izvana, nego i unutar nas samih, ako živimo po ovakvim načelima tehnologije i industrije. Naš okoliš je opustošen i uništen, a nama je ostalo neispunjeno postojanje. Zbog ovoga razloga on misli da bi naše proizvodne kapacitete trebali drastično smanjiti i da treba uništiti ili napustiti većinu novonastale tehnologije. Proizvodnja bi bila ograničena na dozvole, koje bi se izdavale na temelju potrebitosti. Netko bi morao dokazati da je njegov proizvod potreban nekome drugom. Veće korporacije bi bile u rukama države te bi se koristile za stvari kao što su opreme javnog prijevoza i bicikli. Ljudi ne bi neprestano kupovali nove proizvode, umjesto toga bi postojale odredbe o kvalitetnim proizvodima koji bi trajali i odredbe o popravljanju tih proizvoda. On vjeruje da bi industrija prijevoza trebala biti ograničena i da bi se većina populacije trebala preseliti u lokalne zajednice. Usluge koje bi bile potrebne bi trebale biti lako dostupne svima kroz veslanje, hodanje, vožnju biciklom i skijanje. Privatno korištenje automobila bi prestalo, jer bi javni prijevoz i dostavni kamioni preuzeli većinu prometa na cestama. Većina cetsa bi bila srušena i pošumljena. Što se tiče energije, on kaže da bismo skoro u potpunosti trebali prestati s korištenjem struje. Manje korištenje struje bi trebalo biti u medijima i za osvjetljavanje, ali bi u većini slučajeva nestalo. Drvo bi se koristilo kao dominatno sredstvo energije, čije bi se korištenje i proizvodnja reguliralo. On kaže da bi struja koja bi nam bila potrebna trebala biti proizvedena od energije vjetra, dok bi se druge elektrane uništile. On zagovara potpuni prestanak korištenja snage vode, nazivajući to trećom najvećom eko-katarstofom. Agrikultura bi se svela na mnogo manju razinu, i korištenje tehnologije unutar nje bi se također uvelike smanjilo. On kaže da trebamo napustiti strojeve i da trebamo koristiti "jednostavne metode rada". Staklenici bi bili aktivni jedino tijekom toplijih vremena kroz solarnu energiju, dok bi voće i povrće bilo dostupno jedino u njihovim prirodnim godišnjim dobima. Veliki bi se trud uložio u obrazovanje o vještinama potrebnim za izvođenje zadataka u vezi sa hranom i vodom. Selo bi trebalo biti i više nego samostalno u svojoj proizvodnji hrane. Hrana bi se regulirala prema obliku i vrsti zadatka, ali bi skupljanje proizvoda i samostalno uzgajanje bilo slobodno. Sve ove metode nam se mogu činiti veoma oštrima, ali koliko bi nam zaista nedostajale ove odbačene ugodnosti? Ako bi nam sve što nam je potrebno bilo dostupno vožnjom biciklom, onda nam ne trebaju automobili. Da li bi nam zaista nedostajali toliki programi na televiziji? Dok brza hrana i ostali takvi proizvodi mogu biti ukusni, svi znamo da u konačnici samo štete. Toliko toga možemo imati u osnovnim stvarima oko nas, kao prekrasni zalazak sunca, stari tekstovi i naše obitelji. Ljudi su na ovakav način u šatorima živjeli tisućama godina, i rijetko su postajali suicidalni ili lijeni. Na kraju ću izvesti zabavni zaključak. Ne samo što omogućava svoj glavni cilj, očuvanje života, formulirani model društva bi iznenađujuće pružio neusporedivo bolji standard življenja. Koje su to slatke, drage stvari modernog svijeta koje bi čovjek izgubio? To su: statistike o samoubojstvima, nezaposlenosti, stres, renovacije i nesigurnost na radnom mjestu, otuđenje, depresija, gomile pilula, propadanje tijela, bolesti, nevjerovatna arogancija pojedinca, svađe, korupcija, zločin. Linkoline mjere za industriju i tehnologiju se mogu činiti oštre prema našim trenutnim mjerama, ali bi one i smanjile štetu koju nanosimo našem okolišu kao što bi i dopustile našim umovima da se usmjere na važnije stvari. Diktatura Svaki oblik diktature bi bio bolji od moderne demokracije. Ne može postojati toliko nesposoban diktator koji bi bio toliko glup kao većina ljudi. Najbolja diktatura bi bila ona gdje bi se mnoge glave kotrljale i koja bi spriječila ekonomski razvoj. Linkola vjeruje da je diktatura bolja opcija za naš politički sustav. Vođa s apsolutnom moći se ne mora povinovati javnom mišljenju, a i nije opterećen traženjem većine u parlamentu. Oni mogu činiti ono za što misle da je najbolje, umjesto da rade ono što ljudi misle da žele u bilo kojem trenutku. Mnogi bi se protivili ovome, ali se beskorisne vođe češće nalaze u demokracijama nego u diktaturama. Vođa je pojedinac koji donosi istinski konsenzus zajednici i koji je sposoban da vodi i motivira ljude u njoj. Demokratski izabrana osoba je rijetko sposobna za ovakvo nešto, jer su izabrani zbog svoje sposobnosti podilaženja javnim željama. Ljudi, pod demokracijom, odabiru ono što žele, dok u diktaturi vođa određuje što je najbolje. Kada ljudi odabiru svoje vođe, oni češće glasaju za ono što ih zadovoljava kratkoročno nego za ono što je dugoročno dobro za njih. Prema Linkoli bi najbolje vođe bili oni koji ne bi bili robovi javnog odobravanja, nego koji bi činili ono što je najbolje za sve. Oni bi promatrali čitavu sliku, radije nego da napadnu ono što je odmah neporedno ispred njih. Tako ne bi stvarali lažne neprijatelje, nego bi rješavali protežući problem koji ne mora odmah biti vidljiv ostalima. Ovakav diktator bi bio sposoban donositi oštre, ali potrebne odluke, poput depopulacije i ograničavanja ljudi. Demokratsko izabrani ljudi nikada ne bi učinili takvo nešto, jer bi ih to odmah udaljilo s vlasti; diktator nije ograničen ovakvim brigama i razumije da takve mjere pomažu u dugoročnom planu.
Pentti Linkola: CORRUPT perspektivaU modernom vremenu postoji veoma stvaran osjećaj da uništavamo sve oko sebe. Kada prosječni zapadnjak pogleda kroz svoj prozor, on vidi blijedu i tmurnu sliku. Tamo gdje je nekad bujao život među stablima, livadama, rijekama i oceanima, danas su tu zagađenja, beton i smeće. Ako se netko spusti dublje, pored predgrađa i gradova, lako će vidjeti trenutne crte bojišnice. Za nekoliko godina će to vrlo vjerojatno biti još jedan jednostavni grad, s jednostavnim ljudima i njihovim problemima. Linkola od nas traži da se zaustavimo i da stvarno razmislimo o smjeru u kojem se naše društvo kreće. On prvo od nas traži da se zapitamo o našoj potrošnji i da li je ovakvo uništavanje moguće još neki ozbiljni period vremena. Čak i sada osjećamo prisutnost prirode u obliku bolesti, prirodnih katastrofa i globalnog zatopljenja. Još važnija je očigledna činjenica da naši resursi presušuju i da su naš zrak i voda onečišćeni. Ako nastavimo slijediti ovaj put, on će dovesti do ne samo naše smrti, nego i do smrti mnogo toga oko nas. Nadalje, ona nam daje razloga da vjerujemo da nema smisla nastaviti s ovolikom potrošnjom. Iza svih ovih proizvoda nam je pružen siguran život, ograničen i vrlo dosadan. Većina osobnog zadovoljstva koje postoji u životu dolazi onda kada se moramo suočiti sa silama u nama i izvan nas, ali nam je u modernom vremenu ovo oduzeto. Ljudi mogu odlaziti na posao, gledati televiziju i jesti, ali se nisu prisiljeni boriti kao njihovi preci. Linkola vjeruje da je ovo usmjeravanje prema lakoći života fundamentalno anti-ljudski i protiv prirode. Linkola zagovara ogromno smanjenje u tehnologiji i napuštanje gotovo svega što se napravilo u zadnjih 100 godina. U mnogim poljima ovo je razumna ideja. Nama u osnovi nisu potrebni televizori, moderni lijekovi ili masovna proizvodnja. Međutim, neki oblici tehnologije imaju svojstva da budu nešto što je iznad osnovne zabave ili lakoće života. Mi bismo uništili mnogo toga što nema svrhe, ali bismo očuvali neke posebne oblike tehnologije, poput računala i nekih strojeva za neke ropske zadatke. Neki od njih se mogu koristiti na razumni način, na način koji u konačnici ne šteti našem okolišu. Većina Linkolinih političkih ideja se okreće oko diktatorstva, oko pojedinca koji govori ostalima što trebaju raditi, zabranjujući sve što nije u skladu s eko-zakonima. U mnogim poljima je ovo razumno, jer se oslanjamo na snažnog vođu kojim ne vlada masovna želja kao u demokracijama. Ipak mi zamišljamo vodstvo koje se ne oslanja toliko strogo na oštra vladanja i strah kako bi se osigurala stabilnost zajednice. Ljudima je potrebna nekakva vrsta ovlaštenog i autoritativnog vodstva koje djeluje kao snažna vladajuća sila, ali mi vjerujemo da se to vodstvo može bolje ostvariti kroz kulturni konsenzus nego kroz prisiljavanje i strah. Nadalje, ove vođe bi trebali djelovati u svojim lokalnim zajednicama, umjesto da upravljaju iz nekog udaljenog glavnog grada. S ovime na umu, mi možemo iskoristiti Linkoline ideje i razviti zajednicu koja će ponovno spoznati svoje mjesto u prirodi, mjesto koje obuhvaća i istinske teškoće života, ljude koji će napredovati umjesto da tuguje i da te teškoće nazivaju zlim. Radi se o društvu koje neće vidjeti potrebu masovne proizvodnje svakakvih stvari koje nemaju svrhe pored trenutnog zadovoljstva, odbacujući prolazne budalaštine modernog doba i nalaženja smisla u stvarima koje su vječne. Kroz ovo Linkola pokazuje veličinu prirode. Ali ima li još (uvijek) nešto dobro u vrstama, kao dijelovima biosfere? - Postoje još uvijek pojedinci koji rade djela iz samilosti zbog punine njihovih srca, u sklopu crkvi, zdravstvenih zajednica i društvenih ustanova. Postoje slični ljudi u privatnom životu, koji su dobri u najdubljem smislu te riječi, koji osvjetljavaju i zagrijavaju cijelu zajednicu oko njih - i koji nisu obmanuti "prolaznim htijenjima svijeta". Svi se oni brinu o bliskim sferama čovjeka i primjenjuju susjedsku ljubav. Prava veličina se može naći samo u tim rijetkim ljudima, koji proširuju zaštitu i očuvanje cijelog stvaranja, živućeg sloja planete. Usred gnjevne i blebetajuće gomile ima ljudi koji su se zakleli da očuvaju okoliš i život. Dio njih pokušava upoznati ljude s problemom u klubovima i zajednicama, dio radi sam, svatko na svoj način. Nevjerojatno je da ova mala i razumna jezgra ljudi koji mogu spojiti znanje i osjećaje još uvijek pokušava da očuva ono što je dobro i pravedno što je duže moguće, koja još uvijek može da naglasi strpljenje pored enormne većine. Ali ovi ljudi se mogu boriti protiv vjetrenjača, oni se drže zadnjih oblika prirode koja nije okaljana čovjekom, drže se za zadnje djeliće šume, pokušavaju da odgode propast, da pruže još malo vremena biosferi, čak i jednu sekundu. Ovi ljudi još uvijek razmišljaju, raspravljaju, pišu, pregovaraju, pokušavaju da stvore programe za očuvanje - koji se pretvore u prah zbog nerazumijevanja moćnika. To je najveće čudo na prijelazu u novi milenij, da još uvijek postoje zaštitnici; da još uvijek u njima gori vjera, nada i ljubav.
Napisao Matt C |
| Copyright © 2006-2007 PLF / Corrupt |
